Smislenošću, esencijalnošću, a prije svega svojom megaronskom jasnoćom (izraz je kreirao profesor Tonči Žarnić) fascinira paviljon Mašinogradnje na Zagrebačkom velesajmu i danas kao i prije 50 godina, u doba svog nastanka. Ovaj rad Božidara Rašice - slikara, scenografa, avangardista, profesora koji je svojim studentima "otvarao vrata", a prije svega arhitekta, čvrsta je točka ambicioznijih zagrebačkih arhitektonskih tura. Mirniji susjed spektakularnog i ekspresivnog Vitićevog paviljona 60 pridobio je priznanja uglednih i najuglednijih gostiju arhitektonskog Zagreba - od Nouvela do Size.

Potpuno reduciranom, transparentnom opnom, jedinstvenim nehijerarhijskim prostorom, a prije svega eksponiranim rešetkastim nosačima, paviljon nužno podsjeća na Miesove projekte iz otprilike istog perioda. Pomišljamo pritom na schinkelovsku čistoću arhitektonske škole Crown Hall (1952. - 1956.) u Chicagu, a osobito na natječajni projekt kazališta u Mannheimu iz 1953. godine. Pretpostavku o važnosti tih Miesovih djela za razvoj projekta paviljona Mašinogradnje potvrđuje i dugogodišnja Rašičina suradnica u ateljeu i na fakultetu arhitektica Verica Marsić. S Miesom je Rašica imao čak i više dodirnih točaka nego s Corbusierom...